STOZER NAJLJEPSI KRAJ

Put odvodi nešto više od 50 kilometara daleko od Bijelog Polja, pravac sjeverozapad. Upisuje se i skretanje sa glavnog puta, prelazak sa asfalta na snježni pokrivač, stavljanje lanaca na točkove automobila, usporeno kretanje od krivine do krivine, dok se vozilo malo zanosi a uspon postaje jedina odrednica. Onda se gradsko sivilo mijenja za planinsko sunce i jedan naročiti sjaj, prirodu u svom najboljem zimskom izdanju. Tek, tako počinje put za selo Stožer, u opštini Bijelo Polje

Na putu za Stožer, pogled na snijegom pokrivenu zemlju, gdje god unaokolo doseže, obasjanu suncem u jedno decembarsko jutro, može da stane samo u opis prosutog srebrnog praha što se cakli pred očima. Od te slike, svaki trenutak postaje beskrajno vrijedan prisustva.
Prvo zastajanje, izvor Ćehotine. Samo jedna pećina, tu, pored puta, voda koja navire i traži svoj put preko stijena. Onda snijeg postaje sve viši i, na jednoj krivini koja se u širokom luku savija, stiže prvo uputstvo od saputnika, nastavnika muzičkog, Vladete Cakovića.
„Ponekad, snijeg tako napada da je svako dalje putovanje vozilom samo pitanje vremena kada će se zaglaviti. Mi, nastavnici koji iz Pavinog Polja putujemo do seoske škole u Stožeru, ne malo puta sa ovog mjesta krećemo dalje pješke. Samo pravo, prečicom kroz šumu, preko brda.“
Dužina puta se mjeri u trajanju od ure i po.
Naravno, momačkog hoda.
Uz put, slijedi susret sa jednom volovskom zapregom. O ovom prevoznom sredstvu, samo tvrdnje o tome kako je jedino pouzdano u ovom kraju, posebno kada treba da se doćeraju drva, obave seoski poslovi.
Nedugo potom, drugog saputnika, đaka Miluna Boškovića, na jednom proplanku sačekuje otac Radovan, sa konjima, da nastave put do kuće. I trenutak za malo pravog dječačkog ostvarenja želje, zauzimanje mjesta na samaru i jedan dobar juriš na konju i kas uz brdo.
Sa tog mjesta, podno Čovića vrha i nadmorske visine od 1560 metara, vedar dan otkriva pogled na vrhove okolnih planina, sve do Bjelasice. Tačno za još malo nevjerice i još malo divljenja.
Konačno, u Stožeru, usputna priča sa jednim od najstarijih žitelja, Vladom Vojinovićem otkriva kako u ovom selu ima oko 80 domova i kako ovdje oduvijek žive bratstva Vojinovića, Vukovića, Boškovića, Varagića, Grbe, Šestovića, Čovića, Moračanina, Joksimovića, Furtula, Lekovića, Markovića, Radovića, Milojičića, Gluščevića.
A i da se ovdašnji ljudi bave stočarstvom i poljoprivredom, da je prvi snijeg ove godine pao još 5. septembra, a da je već 20. oktobra snježni omotač iznosio 24 centimetra. No, za tu priču, do saznanja stiže i da ima dana kada snježni nanosi ovdje dostižu visinu i do tri metra, u okruženju brda i dolina po čijim obodima se uzdižu šume.
Ali, ovih dana, jedna druga priča je za mještane važnija i odnosi se na ovdašnju školu, podignutu još prije 108 godina, seoskim sredstvima.
Ipak, danas ta građevina, osim ne tako davno postavljenog novog krova, zaslužuje poštenu adaptaciju.
Uz to, za mještane, poseban problem predstavlja uputstvo Ministarstva prosvjete prema kojem bi učenici od petog do osmog razreda svoje školovanje nastavljali u školi u Pavinom Polju. Tek, cijela ta priča je potpisana nezadovoljstvom ovdašnjih ljudi.
A o uslovima za nastavu, govori Rajko Varagić, jedan od seljana.
„Krov na školskoj zgradi je dobar ali, nedostaju patosi, novi prozori, vrata, potreban je i materijal za dodatno malterisanje. Ukoliko se obezbjede sredstva, mi ćemo sami prepatosirati školu. Sadašnji patos je postavljen još 50-tih godina prošlog vijeka.“
Na kraju, prema svemu zatečenom, čini se da je školi u Stožeru neophodna obnova.
No, zato djeca imponuju. I oko toga nema nedoumica.
Prvo oni najmlađi, svi u jednoj učionici, kod nastavnika Draga Vojinovića.
U prvom razredu su Manojlo Vojinović i Ivana Leković, u drugom Milorad Varagić, u trećem Milica Vojinović i Dražen Marković, u četvrtom, dvije djevočice od Lekovića, Jovana i Jasna.
Uz njih, tu su i oni stariji đaci, Dragana Marković, Gordana Marković i Željko Varagić.
U svakom slučaju, savršeno se slažu sa onim natpisom na dresu jednog od najmlađih, gdje lijepo piše ona čuvena krilatica – „mnogo smo jaki“.
A njima, to se priznaje.
Nešto kasnije, na povratku, a kako je dan poodmakao i zemlja od sunca „odmekla“, automobil dođoša se malo zaglavljivao, bilo je i guranja, gradskih cipela natopljenih snijegom, mokrih i gnjecavih čarapa, uprljanih i zadihanih...
Ali, niko nikad nije rekao da su putovanja laka i zabavna stvar...